O Livnu

         Livno spada u one rijetke gradove čiji se postanak i trajanje vezuju za milenijski protek vremena. Saznanja o milenijskoj prošlosti Livna temelje se na prvorazrednim povijesnim vrelima iz razdoblja ranog srednjeg vijeka. Riječ je o dva povijesna zapisa u kojima se spominje Livno i livanjska županija. U listini hrvatskog kneza Mutimira, koja nosi nadnevak 28. rujna 892. godine, u skupini kneževih dostojanstvenika u ulozi svjedoka navodi se ime Želimira, župana Livna. Drugu, jednako važnu potvrdu milenijske urbane prošlosti Livna, nalazimo u čuvenom djelu Konstantina VII. Porfirogeneta O upravljanju carstvom (952. god.). U popisu devet poznatih naseljenih gradova, kako sam kaže, "krštene Hrvatske", Porifirogenet navodi i grad Livno. Ova dva vrela nedvojbeno potvrđuju da su Livno i eponimna mu županija politička i teritorijalna konstituanta ranosrednjovjekovne hrvatske države, ali i milenijski kontinuitet urbanog Livna.

          Međutim, urbana prošlost Livna seže u još dalju prošlost. Postoje brojni razlozi za tvrdnju da na mjestu današnjeg Livna postoji duga tradicija supstrata urbane civilizacije još iz prapovijesnih vremena. Premda nam je povijest livanjskog kraja do dolaska Rimljana slabo poznata, antički geograf i povjesničar Strabon piše da je ilirsko pleme Delmata, koje je naseljavalo i livanjski kraj, imalo pedeset naseobina dostojnih spomena, a neke od njih bile su i gradovi. Hrvatski povjesničar Ivan Lučić Lucius navodi da je zemlja Delmata u drugoj polovini prvog stoljeća prije Krista imala 60 gradova. Neki povjesničari ne sumnjaju da je na području današnjeg Livna bilo značajno delmatsko naselje. Delmatske gradine na Teberu i gradina Gradac iznad Kasalova gaja vjerojatno su bili refugiji ispod kojih su Delmati, na mjestu današnjeg Livna, izgradili suburbij. Konačno, i same gradine bile su svojevrsne protourbane formacije. Strmi obronci ispod crveničkih litica, svojom prirodnom topografijom, pružali su mogućnost optimalne zaštite, a postojala je i dobra veza s gradinama koje su se nalazile na još višim točkama. Teško je na osnovi dosadašnjih arheoloških spoznaja procjenjivati u kakvoj se razvojnoj fazi nalazilo to naselje prije dolaska Rimljana.

          Dolazak Rimljana u livanjski kraj otvara nove stranice urbane prošlosti Livna. I bez sustavnih arheoloških istraživanja, brojni materijalni dokazi pronađeni na području grada (vodovod, grobnice na svod itd.) svjedoče o postojanju rimskog gradskog naselja. Tamo gdje se nalazilo naselje od iskona, Rimljani razvijaju svoj castrum. Delmatsko Livno ispunjavalo je sve preduvjete koje najrespektabilniji teoretičar rimskog urbanizma i arhitekture Marcus Vitruvius postavlja kad govori o poželjnoj lokaciji grada (osunčanje, izvori vode, dominanti vjetrovi, vlažnost itd.). Nažalost, i ostatke antičkog Livna nalazimo samo fragmentarno u arheološkim slojevima.

         Romanizirano delmatsko stanovništvo početkom sedmog stoljeća dočekuje nove stanovnike Livanjskog polja - Hrvate. Kraj rimske vlasti obilježen je zastrašujućim razaranjem, općom degradacijom gradova i erozijom svih oblika urbane kulture. Ali ni u takvim okolnostima kontinuitet urbanog života nije sasvim prekinut. Duboki korijeni urbaniteta nisu se mogli iščupati samo fizičkim razaranjima. Livno se, kao što je već rečeno, već u devetom stoljeću spominje kao gradsko naselje. O Livnu u ranom srednjem vijeku, kao uostalom i o drugim gradovima u širem području, vrlo je malo podataka. Materijalni ostatci srednjovjekovnog Livna i rijetki pisani izvori ukazuju da Livno u kasnom srednjem vijeku ima tipičnu urbanu matricu srednjovjekovnihlivno20 gradova: tvrđavu, podgrađe (varoš), a izvan areala naselja, na obalama Bistrice, podignut je franjevački samostan sv. Ivana Krstitelja. Često spominjanje Livna u poslovnim ugovorima zaključenim u Splitu tijekom 14. i 15. stoljeća pokazuju da je Livno u tom razdoblju razvijeno naselje. O tome svjedoče i drugi brojni pisani izvori. Urbana baština antičkog i srednjovjekovnog Livna duboko je zakopana u nedovoljno istraženim arheološkim slojevima i zagubljenim i nepoznatim arhivskim materijalima. Bilo je to vrijeme kad se gradilo malo a rušilo mnogo. Ako je točna misao da su gradovi, uz jezike, najznačajnija kreacija čovječanstva (Mumford), tada s pravom tvrdimo da je često "razgrađivanje" Livna ljudsko nedjelo.

        U doba Fatiha, piše Evlija Čelebija, stanovništvo Livna (Čelebija ističe da su to bili Hrvati) nije moglo odoljeti udarcima osmanlijskog mača, pa je ostavilo grad i pobjeglo u Split. Osvajajući Livno Osmanlije nisu razorile srednjovjekovni livanjski grad tako da nisu odmah nastupile dramatične promjene. Još 1516. godine Livno ima potpunu kršćansku većinu (63 kršćanska i 2 muslimanska kućanstva), a po svom statusu naselje je varoš. Od 1550. Livno je i formalno evidentirano kao kasaba. Kasnija islamizacija Livna izvršila je tijekom stoljeća, a posebno u 16. i 17. stoljeću, tolike promjene u strukturi grada da je izbrisala gotovo sve tragove starijih stanja. Nastaje grad s orijentalno-islamskim značajkama, ali i livno21sa specifičnim urbanističkim rješenjima koja se izdvajaju od islamskih urbanističkih stereotipa. To se posebno očituje u stambenim zonama, u formaciji mahala, sokaka i obiteljskih kuća. Bez unaprijed nametnute planske sheme grad se formirao gradnjom pojedinačnih dijelova čija je cjelina bila odraz materijalnih mogućnosti svake razvojne etape. Ipak se tom gradu ne može osporiti unutrašnja funkcionalna organiziranost. Otuda živopisni "nered" njegove strukture koja nastaje poput prirodnog tkanja u kojem se mahala do mahale povezuju u organsku cjelinu grada. Sokak je bio temeljna urbana jedinica. Više sokaka sačinjavalo je jednu mahalu. Središte mahale bio je neki javni objekt, a u najvećem broju slučajeva - džamija. Slikom grada dominira mnoštvo minareta, a grad je ograđen i jednim dijelom zatvoren unutar svojih zidina. Gradski zidovi su, prema Maxu Weberu, bitni za definiciju starog grada. Prvi nagovještaj da će se grad širiti daleko izvan zacrtanih međa označila je gradnja franjevačke crkve i samostana na Gorici (1854.-1858.).

Livno će 28. rujna 1878. godine zaposjesti austrougarske vojne jedinice. Četrdesetogodišnja austrougarska uprava donijet će promjene u livanjskom urbanom tkivu. Grad će u to vrijeme sići "s one brižine" na kojoj je stoljećima bio i zakoračiti na rubove prostranog Livanjskog polja. Bio je to početak planske urbanizacije Donjeg grada i intenzivne izgradnje važnih javnih i drugih objekata. Sve će to utjecati na izmjenu tradicionalne slike livanjske čaršije s dućanima i magazama. U tom razdoblju ostvareno je nekoliko uspješnih graditeljskih rješenja koja danas predstavljaju dio graditeljske baštine od koje je Livnu tako malo ostalo.

        U razdoblju između dvaju svjetskih ratova Livno doživljava duboku stagnaciju, što se odrazilo i na izgradnju. Nikakvih većih promjena u urbanom tkivu nije bilo u odnosu na zatečeno stanje iz austrougarskog razdoblja. Osim gradnje zgrade Doma zdravlja i spomenika kralja Tomislava (1926.), regulacije obala Bistrice i izgradnje novog mosta (1933.), te Banovinske bolnice (1939.) niti jedan drugi značajni javni objekt nije izgrađen u tom razdoblju.

         Nakon velikih razaranja koja je Livno pretrpjelo u Drugom svjetskom ratu, a posebno od posljedica američkog bombardiranja (na Duhove 1944.), grad će u razdoblju poslije 1945. godine doživjeti veće promjene u urbanom rasteru. Umjesto lepezastog polukruga kojeg očituje radijalni zrakasti rast i tradicionalnog amfiteatralnog izgleda, grad se pri kraju 20. stoljeća sve više širi linearno u pravcu istok - zapad, ali i prema jugu dohvaćajući obale rijeke Žabljak. Iako je u tom razdoblju izgrađen veći broj javnih i stambenih zgrada, osim nekoliko iznimki, grad nije obogaćen vrijednim arhitektonskim rješenjima. Radilo se o klasičnoj socrealističkoj arhitektonskoj konfekciji. Staro i novo nije najsretnije pomireno, a neke interpolacije nespretno su i nesretno narušile sklad uspješno ostvarenih cjelina.

        Livnjaci vole svojim gostima nabrajati civilizacije, kulture, narode i plemena koja su vladala starodavnim Livnom. Nabrajaju nekoliko Livna, od kojih se svako dizalo na istom ili gotovo istom mjestu. Spominju se brojna rušenja, paleži i bombardiranja. I dok se redaju tragični događaji i evocira povijest grada, kroz sva ta vremena milenijskog trajanja, bio je to uvijek jedan te isti grad koji nije gubio bitne karakteristike. Ovom osjećaju kontinuiteta doprinosi jedna kanonizirana ikonografija grada koja u prvi plan naglašeno izvlači nepromjenljive značajke gradske topografije.

        livno22Livno nije grad bez vlastite geografije, a ni bez itekako prihvatljive topografije. Utemeljitelji Livna nisu vodili računa samo o obrambenim razlozima kada su odlučili graditi naselje ispod Crvenica. Birajući prisojnu stranu, okrećući lice grada prema jugu i suncu, dobili su grad pun svjetlosti. Livanjski vidici, obilje svjetlosti i slobodnog prostora stoljećima, pa i danas, predstavljaju posebnu vrijednost ovog grada. Hrvatski književnik Milutin Mayer pisao je da nigdje nije doživio tako očaravajući zalazak sunca kao u Livnu.

          Premda izabrani teren ima sve prednosti dobre zaštite, osunčanja i vidika, vrlo je strm i teže izgradiv. Prirodni krajolik strmog brijega podvrgnut je kreativnoj volji graditelja i preoblikovan s manje ili više uspjeha u cjelovit urbanistički i arhitektonski ansambl. Razlika nadmorske visine Donjeg i Gornjeg grada je oko 150 metara (od 715 do 870 m/nv), tako da neke ulice imaju vrlo velik nagib. Razvedena konfiguracija nije bila smetnja uspješnoj organizaciji grada, a najmanje za njegovu prostornu i likovnu ekspresiju.

       Vrletne stijene od jurskog vapnenca koje se fascinantno dižu iznad Livna, štiteći gradu leđa od prodora sa sjevera, predstavljaju vrlo prepoznatljivo geografsko obilježje grada. Crvenice, Bašajkovac, Bistrica i Duman prirodne su znamenitosti i dio predgradskog hidrogeološkog bogatstva. Strme crveničke stijene, koje se izdižu iznad Livna do apsolutne nadmorske visine od gotovo tisuću metara, snažno markiraju sveukupni ambijent grada. Taj strmac, koji kao kulisa na pozornici zatvara stražnji (sjeverni) dio grada, podsjeća na visoke stjenovite morske obale (klifove). Od sjevera prema jugu krška rijeka Bistrica siječe i dijeli grad na dva nejednaka dijela. Prisutnost vode i vodnih tokova važan je element topografske konfiguracije grada. U gradovima koji leže na rijekama prirodni tok vode određivao je pravac razvoja naselja. Livno u cijeloj svoj urbanoj prošlosti, pa dijelom i danas, predstavlja iznimku. Ni izgradnja varoši ispod tvrđave nije grad dovela na obale Bistrice.

         Kao da su neke sile centripetalnim djelovanjem držale grad na okupu limitirajući gradski areal u upornoj želji da grad ne prekorači davno utvrđene i obzidane međe. Isto tako, grad je vrlo teško prelazio na desnu obalu rijeke. Jedno pojednostavljeno tumačenje toponima Livno polazi od činjenice da se grad smjestio na "livoj" obali Bistrice. Livnjaci su rijeku koristili u utilitarne svrhe. Na rijeci su gradili mlinove, na obalama bašče, a gradeći stambene zgrade okretali su "leđa" rijeci. Grad se u novije vrijeme pomalo okreće obalama Bistrice, ali to i dalje čini stidljivo.

         Livno više svojom topografijom nego urbanističkim rješenjima i graditeljskim ostvarenjima nudi nesvakidašnji i vrlo prepoznatljiv identitet. Lik grada, karakter grada i toponim, izgleda da su u tajanstvenoj dijaloškoj međusobnoj vezi. Jer i toponim je neka vrsta "ozvučenog karaktera". Topografska položenost Livna ispod crveničkih "stina", ispod strmca Bašajkovca ("brdo iznad izvora"), na brijegu, padini, obroncima, vjerojatno je bila i motivacija za toponim ovog starodavnog i milovidnog grada. Latinska imenica clivus u značenju: brežuljak, brdašce, glavica, vis, kosina, ostrmina, odnosno pridjev clivosus u značenju: brjegovit, vrletan, strmenit, u osnovi je toponima Livno. Nazivi grada u povijesti: Cleuna, Cliuna, Clivuna, Clifno, Clivno, Hlivno, predstavljaju jezični razvojni put do sadašnjeg toponima Livno. U susretu doseljenih Hrvata i romaniziranih starosjedilaca Delmata preuzeto je staro ime naselja "na vrletnoj stijeni". Tako se kontinuitet urbanog Livna sačuvao i u toponimu.

         Livno je grad kome patina vremena i minulih stoljeća lijepo pristaje. Grad često razaran dotrajavao je i umirao, ali se uvijek iznova rađao.

         I tako stoljećima…

Izvor: Damir Tadić

 

Nekoliko zemljopisnih podataka o livanjskom kraju

 

         Livanjski kraj zajedno sa susjednim krškim područjima (duvanjskim, kupreškim, glamočkim i bosanskograhovskim) čini jednu prirodno-povijesnu cjelinu poznatu u literaturi pod imenom “regija bila i polja”, odnosno Završje (Zapadne strane).

         Između planina od 1800 do 1900 metara nadmorske visine, utonućem tla, stvorila se 65 km duga dolina s preko 400 četvornih km površine i 710 metara prosječne nadmorske visine - Livanjsko polje. Širina je polja od 5 do 12 km, dok mu je prosječna širina 6 km.

         Livanjsko polje je velika krška ravnica (najveće polje u području Dinarida), koja se pruža pravcem sjeverozapad-jugoistok, usporedno s masivom Dinare. Sa svih strana polje je opasano gorama i planinama. Zapadnom stranom polja proteže se vrlo strmenit masiv Dinare planine, koji nigdje nije prekinut kakvom uvalom ili dolinom, a čiji su najviši vrhovi: Troglav (1913 m), Kamešnica (1849 m) i Gnjat (1806 m). Na sjeveru je Šator (1872 m), a nad sjeveroistočnom i istočnom stranom su Staretina (Međugorje - 1490 m), Velika Golija (1892 m), Krug (1227 m) i Borova glava (1290 m). Na jugu i jugoistoku su Tušnica (1700 m) i Jelovača (1500 m).

        Brojna naselja ovog kraja nanizana su uglavnom rubom polja i po obroncima okolnih planina. Položaj grada nije uvjetovan samo križištima putova nego divnim i obilnim izvorima Bistrice i Žabljaka.

       Od tri stalna toka najveći je onaj rijeke Sturbe (14,2 km). Bistrica izvire ispod strmca Bašajkovca. To je pećinski tip izvora. Vode Bistrice pukotinskim putom pritječu s Krug-planine, kao i viših krških polja (Glamočkog i Kupreškog). Vodeni režim ovisi o režimu oborina. Kolebanje u množini vode je veliko, što je inače značajka krških vrela. Na području Buškog blata izgrađena je akumulacija Buško jezero. S površinom od oko 50 km četvornih to je jedno od najvećih umjetnih jezera u Europi. I pored velikog broja stalnih i povremenih vodotoka i umjerenog pluviometrijskog režima (oko 1250 1/m² ) livanjski kraj je dosta suh jer vapnenac ne drži vodu.

        Na istoku središnjeg dijela Livanjskog polja, ispod visokih i strmih, gotovo okomitih litica Crvenica (Crljenica), uz vrelo brze, hladne i bistre rijeke koja je po tim karakteristikama dobila ime Bistrica (na staroslavenskom riječ bistrica ima značenje - brza), nalazi se eponimno i najveće naselje na tom polju - grad Livno.

 

Klimatske značajke livanjskog kraja

 

       Klimatski elementi svrstavaju livanjski kraj u područja umjereno - kontinentalne klime. Livno ima oštriju klimu nego što to odgovara njegovom zemljopisnom položaju. U Livnu su zime uglavnom duge i hladne, proljeća vremenski nestabilna i hladnija od jeseni, ljeta topla, ali kratka, a jeseni toplije i kišovitije od proljeća. Srednja godišnja temperatura zraka iznosi 9ºC. Najtopliji je mjesec srpanj s prosjekom od 18,6ºC.

        Srednja godišnja količina oborina je oko 1250 l/m². Livnjaci se često vole pohvaliti vedrim i neobično plavim nebom. Čine li to s pravom? Srednja godišnja duljina sijanja sunca iznosi oko 2250 sati, a što daje prosječnu vrijednost od 6,2 sata dnevno. Hvar, kao najsunčanije mjesto na ovom našem području, ima srednju godišnju duljinu trajanja sunčeva sjaja 2745 sati, odnosno 7,4 sati dnevno. Za Zagreb ta vrijednost iznosi 1900 sati, a za Sarajevo 1600 sati godišnje. Relativno veliki broj vedrih i sunčanih dana posljedica su i rijetke pojave magle (svega prosječno 10 dana godišnje). Navedeni podaci dokazuju da se Livnjaci ne hvale bez razloga.

       Livno je vjetrovit kraj jer na vjetar otpada 73,5%, a na tišine 26,5%. Najučestaliji su jugoistočni vjetrovi, te sjeverni (bura) i sjeveroistočni. Vjetrovi pušu tijekom cijele godine, a najjači su u razdoblju siječanj-travanj. Meteorološka postaja u Livnu registrirala je brzinu (jačinu) vjetra od oko 150 kilometara na sat (1985. god.).

         Završavamo ovaj prikaz o livanjskoj klimi citatom iz putopisa Antona Hangija, nekadašnjeg upravitelja osnovne škole u Livnu:

         “Ali baš radi ove bure narod je ovdje zdrav, jak i živahan. Kad bura prestane, svak se osjeća kao da se je pomladio, jer je bura zrak pročistila, pa je pun ozona. Ko je slab na prsima, neka ne ide ovamo, jer će brzo na Goricu”

vodic
vodic
vodic
vodic
vodic
vodic